Knjiga: Evolucija jezika (W. Tecumseh Fitch, Ph.D.)

Svako normalno ljudsko dete će naučiti jezik zasnivajući se na prilično oskudnim podacima iz okruženja, dok najinteligentniji šimpanza, izložen istom okruženju, neće. Zašto neće ? Kako i zašto je jezik evoluirao u našoj vrsti a ne u drugima? Još od kada je Darvin objavio "Poreklo vrsta" 1859. godine, pitanja o poreklu jezika su generisala razne hipoteze i rasprave medju biolozima, kako je rasla naučna literatura problem se protezao u ulazio u mnoge druge discipline. Do danas njime se bave lingvisti, antropolozi, kognivitne nauke, genetika, neuronauka i evoluciona biologija.

Tecumseh Fitch, evolucioni biolog (Ph.D.) i profesor kognitivnih nauka na Bečkom Univerzitetu pravi presek do sada i u svojoj knjizi razmatra najvažnije postojeće hipoteze. Knjigu smo prošle nedelje dodali u bazu i možete je preuzeti ovde:

Preuzmi knjigu, 3,5MB

On smatra da jezik takodje podleže evolucionim mehanizmima i da ga treba posmatrati kao deo teorije evolucije uopšte. To je tema koja zahteva interdisciplinarni pristup zbog toga knjiga je malo naprednija, stoga ako vam se po neki deo učini više akademski pisan dobra stvar je što na krajevima postoje rezimei (sumarumi) gde možete lepo pratiti knjigu bez ulaženja baš u svaki detalj i tehnikalije :-)

Evo kratkog opisa o čemu se u njoj uopšte radi. Knjiga počinje uvodom u evoluciju, lingvistiku, životinjsku komunikaciju i kognitivne sposobnosti. Nakon toga Fič iznosi najvažnije postojeće hipoteze o evoluciji jezika i sumira njihove snage i slabosti.

Postoje dve osnovne struje, prvu čine - Continuity theories - koje su bazirane na shvatanjima da je jezik suviše kompleksna stvar da bi se mogao pojaviti od jednom u svojoj finalnoj formi. Morao je evoluirati iz ranijih pra-jezičkih sistema koji su koristili naši preci primati. Druga struja - Discontinuity theories - baziraju se na suprotnoj ideji, da je ljudski jezik tolko specifičan da se ne može porediti sa ničim što postoji u životinjskom svetu, te se kao takav morao pojaviti gotovo iznenada tokom ljudske evolucije.

Postoje i drugi kontrasti medju teorijama, jedni koje vide jezik kao sposobnost koja je genetički ugradjena i onih koje jezik smatraju pre svega proizvodom kulture, prenošenu i učenu tokom socijalnih interakcija.

Bonobo šimpanza Kanzi, razume značenje
preko stotinu izgovorenih reči.

Glavni pomak u ljudskoj evoluciji a koji se tiče jezika, po Fiču desio se sa evolucijom Homo erectusa. Do tog vremena ishrana mesom, upotreba alata, vezivanje za para su verovatno već bili prisutni, ali je teško pronaći dokaze za postojanje jezika. Na žalost jezik nije fosilizovan i nemamo tu vrstu "vremenske mašine" da ga pratimo.Iako je bilo mnogo pokušaja da se anatomija fosila poveže sa sposobnošću govora, Fič ipak misli da ti dokazi nisu zadovoljavajući. Ali isto tako on daje širok opseg drugih stvari koje mogu biti od pomoći. 

On posebnu pažnju posvećuje analizi vokalnog trakta. Nizak položaj ljudskog grkljana (tkzv. "low larynx") nakon detinjstva se smatra adaptacijom za jezik. Hominidi koji nisu imali ovu funkcionalnost (uključujući moguće čak i Neandertalca) smatra se da su verovatno imali i nedostatak sposobnosti govora.

Za jednu od najznačajnijih anatomskih karakteristika kod savremenih ljudi Fič smatra proširenje kičmenog kanala u regionu grudi i vrata, što omogućava bolju sposobnost da se reguliše disanje - koje je jako važno za govor. Takodje, razlog zašto psi i lavovi ne govore, nije samo nedostatak u anatomiji vokalnog trakta, već zato što nemaju potrebnu nervnu umreženost. 

Ljudi, za razliku od drugih sisara, uključujući većinu drugih primata, imaju direktne veze izmedju delova neokorteksa i motornih neurona koji kontrolišu fonetiku, što je neophodno za finu kontrolu vokalnog aparata.

Sposobnost da se imitiraju zvuci i gen FOKSP2

Sposobnost da se imitiraju zvuci je takodje važna za govor. Životinje koje lete ili plivaju su glavni nosioci ove osobine (ptice, foke, kitovi), mi ljudi smo verovatno redak primer medju kopnenim sisarima. Što se genetike tiče, gen FOKSP2 igra važnu ulogu u govoru kod ljudi ali takodje i kod ptica koje pokazuju vokalno učenje - ptice pevačice. Postoje čak i medicinske studije o tome da različiti tipovi oštećenja govora kod ljudi mogu biti genetski povezani sa varijacijama gena FOKSP2. Ljudska verzija ovog gena je eksperimentalno isprobana na miševima, nažalost, nisu započeli govor, ali bilo je suptilne razlike u ultrazvučnoj vokalizaciji i ponašanju životinje dok istražuje teritoriju.

Dalje, možda nema potrebe spominjati, ali govor i jezik su različite stvari. Fič takodje precizira te razlike i razmatra detaljnije prelazak sa govora na jezik. Po njemu kritična faza u celom procesu evolucije jezika je bila ono što on naziva "protojezik".

Speech is just one aspect of human language, and is not even strictly necessary, since both sign language and written language are perfectly adequate for the unfettered expression of thought. However, since it is the normal medium of language in all cultures, it is reasonable to assume that its emergence must have represented a big step in the evolution of language.

Bilo je jako puno pretpostavki o formama koje je on mogao imati. Intuitivno, moglo bi se pretpostaviti da su reči došle prve, bez kompleksnije sintakse da se povežu zajedno.

Gestikulacija i jezik znakova

Takodje, prilično je teško objasniti kako je tekao razvoj sintakse u ovom slučaju. Drugi predlog je da je jezik počeo "gestovima" tj. pokazivanjem. Poznato je da "sign languages" mogu biti veoma složeni, skoro poput govornih jezika, a gestovi mogu ostati prisutni i pored govora.

Gestural models face the difficulty of explaining why our species switched to using speech so thoroughly. It may have been due to the need to communicate in darkness, or because hands became occupied by tools. But speech has disadvantages too. speaking aloud, we cannot safely communicate with our mouths full, or in the presence of dangerous predators, or in loud environments like waterfalls or storms. the selective pressures that might have driven humans to rely so heavily on speech alone remain elusive.

Iako nije sasvim jasno zašto bi gestikulirajući jezik bio zamenjen izgovaranjem reči i tu postoji opet niz hipoteza kako je "zamena" mogla teći.

"Muzička" hipoteza

Treća mogućnost, (što se btw, čini da je ona koju favorizuje i Fič) je muzički "protojezik". Ova zanimjiva ideja takodje je bila izneta od strane Darvina i razmatrana i od kasnijih naučnika. Naime, muzika se ne iskazuje na način na koji jezik to čini, ali Fič daje evolutivnu šemu da pokaže kako složeni jezici, omogućavajući analitičku misao, mogu da se razviju iz pevanja :-) Hipoteza o poreklu muzičkog jezika generiše mnoga proverljiva istraživanja koja sa danas rade i koja će se možda raditi.

nakon Darvina, mnogi naučnici su ozbiljno razmatrali hipotezu o muzičkom protojeziku, ova hipoteza i dan danas privlači veli broj istraživača. Prednost koju nudi ova hipoteza je i to što bi dala objašnjenje i za muziku, još jednu univerzalnu karakterisitku naše vrste.

Što se tiče daljih istraživanja evolucionih korena jezika, Fič smatra da će razvoj genetike u budućnosti verovatno biti jedan od najvažnijih izvora novih i kljlučnih informacija na tom polju. Izvdojiću deo koji se navodi na kraju :

Each of the models of human protolanguages clearly has strengths and weaknesses. Contemporary theorists mix and match among the possibilities, and the truth will probably incorporate elements from each of these models. But since each model of protolanguage makes different predictions about when particular new capabilities appeared during the course of human evolution, they are in principle testable. Genetics provides the most exciting source of new evidence for the origins of language.

DNA recovered from early human fossils allows us to estimate when particular mutations tied to particular aspects of language arose, and when studying more recent genetic changes, it is also possible to estimate the timing of evolutionary events by examining variation in modern humans.

Multiple genes have recently been linked to dyslexia, for example. Although dyslexia is identified by difficulties with learning to read, it often seems to result from some more fundamental problems with the way the sounds of language are processed. These genes may therefore be linked to the phonological components of language, which Darwin’s model would argue evolved early, but which Michael Arbib’s gestural model would predict to be latecomers.

In contrast, genes linked to autism lead to difficulties in understanding others’ thoughts and feelings: capacities linked to semantics. By Darwin’s model the normal human form of these genes should be latecomers, while in a gestural or lexical model they would have become involved in language at an earlier stage. Determining when humanspecific variations of such genes arose in the human lineage may therefore allow us to test hypotheses about protolanguage directly. So although we may never be able to write a Neanderthal dictionary, there is good reason to think that, as our data improves in the coming decades, we will be able to test ideas about human language evolution. The scientific study of language evolution appears to be coming of age.

Sve u svemu, knjiga zalazi u širok spektar teritorija i svakako je važno štivo za svakog ko je zainteresovan da malo dublje zagrebe i istražuje evolucione korene jezika.

Reference:

• Biografija W. Tecumseh Fitch, Ph.D.
  http://www.st-andrews.ac.uk/~wtsf/
• Ostali radovi:
  http://www.st-andrews.ac.uk/~wtsf/publications.htm
• The Descent of Man, and Selection in Relation to Sex by Charles Darwin (c. 1871) 
• Baboon Metaphysics by Dorothy L. Cheney and Robert M. Seyfarth (University of Chicago Press, 2007)
• Language and Species by Derek Bickerton (Chicago University Press, 1990)
• The Symbolic Species by Terrence Deacon (Norton, 1997) 
• Origins of the Modern Mind by Merlin Donald (Harvard University Press, 1991)
• The Singing Neanderthals by Steven Mithen (Weidenfeld & Nicolson, 2005)
• “The Language Faculty: What is it, who has it, and how did it evolve?” by Marc Hauser, Noam Chomsky and W. Tecumseh Fitch, Science, 2002, vol 298, p 1569
• “Neural systems for vocal learning in birds and humans: a synopsis” by Erich Jarvis, Journal of Ornithology, 2007, vol 148, supplement 1, p 35
• “The derived FOXP2 variant of modern humans was shared with Neanderthals ” by Johannes Krause and others, Current Biology, 2007, vol 17, p 1908