Showing posts with label Fosili. Show all posts
Showing posts with label Fosili. Show all posts

Knjiga: Biologija mikroorganizama (Brock) - Jedna od najboljih knjiga o najstarijim, najmanjim i dan danas najrasprostranjenijim bićima na planeti

Još su stari Egipćani u 4. veku pre nove ere, primetili da se zarazne bolesti prenose sa bolesnih na zdrave osobe, ali nisu imali načina da saznaju šta ih i kako prenosi. Dugo nakon njih mnogi ljudi su verovali da bolesti prenosi sotona uz pomoć "mračnih sila". Tek 1546. godine Girolamo Fracastoro je pretpostavio da bolesti mogu biti rezulat organizama koji nisu vidljivi golim okom. Na taj način su prva znanja koja je Homo sapiens počeo sticati o mikroorganizmima otpočela upravo sa proučavanjem nekih zaraznih bolesti, što je i normalno, jer za njega su bolesti i bile najvažnije. Bolesti izazvane mikroorganizmima su bile od velikog značaja pogotovo u nekoliko navrata, na primer pad Rimskog Carstva, a zatim i doseljavanje Evropljana i njihovo osvajanje američkog kontinenta nakon njegovog otkrića. Takodje, doba kuge (Crna Smrt), bio je period jedne od najrazornijih pandemija u istoriji čovečanstva. Tokom haranja Evropom 1351. godine, odnela je sa sobom 1/3 ukupne populacije. Takodje, pored istraživanja bolesti, ljudi su kroz istoriju uočavali i koristili razne pojave u prirodi za koje su pored ostalog zaslužne i mnoge vrste mikroorganizma: fermentacije, truljenja, itd. Danas, jedna od najvećih bitaka koje moderna nauke vodi je sa virusom HIV-a, a grana biologije koja se bavi mikroorganizmima - i koja i dan danas ima ključnu ulogu u opstanku i evoluciji ljudskog društva na Zemlji - naziva se mikrobiologija (od grčkog mikron - mali i biologos - nauka o životu).

Knjiga koja je pred vama je jedna od najboljih i najsveobuhvatnijih knjiga iz te oblasti. Poznata na stranim univerzitetima kao "Brock Biology of microorganisms". Ova knjiga je rezultat viševekovnog rada istraživača na polju mikrobiologije. Nakon 42 godine od svog prvog izdanja (1970. god) knjiga je doživela brojne izmene, revizije i dopune u skladu sa novim naučnim otkrićima i saznanjima.

Preuzmi knjigu, 1152 stranice


Poslednje 13. izdanje, na 1152 stranice materijala obuhvata neverovatnu količinu znanja koje je izuzetno dobro organizovano i jednostavno razumljivo. Poseduje obilje sjajnih fotografija, grafikona i dijagrama, tone primera iz realnog sveta i opisa vrsta bakterija i njihovih efekata po ljudsko zdravlje. Jednom rečju, knjiga - čije bi barem elektronsko izdanje - trebao da poseduje svaki biolog, mikrobiolog, bakteriolog, student ili profesionalac.

Kao i u prethodnim izdanjima, koncept knjige je jednostavan. Ukupno 12 poglavlja podeljeno je po grupama. Prvih 6 poglavlja uglavnom se fokusira samo na mikroorganizme (njihovu evoluciju, genetiku, podele, molekularnu biologiju ćelije, metabiličke procese, razmnožavanje, itd) dok drugih 6 uključuje i životinje i ljude u obzir. Ove dve glavne grupe poglavlja odlično su povezane 6. poglavljem pod nazivom - ekologija mikroba. Jedna od najvažnijih karakteristika svakog izdanja ove knjige je bila njena čitljivost. Svako poglavlje je podeljeno u kratke delove od po nekoliko stranica, i dalje podeljeno u stavovima sa naslovima. Knjiga svakako prevazilazi znanje jednog udžbenika jer povremeno zalazi i u sintetičke ćelije, fernetaciju kvasca, proces varenja, svinjski grip i slično. Svaka od ovih tema je objašnjena kao sporedna i zanimljiva i na taj način izdvojena od udžbeničkog dela..

Kratak pregled evolucije mikoorganizama

Najstariji fosili ćelija koje danas imamo se datiraju izmedju 3,8 i 3,9 milijardi godina. Ovi organizmi su isključivo bili mikroorganizmi. U stvari, mikroorganizmi su bili jedini život na Zemlji tokom većeg dela njene istorije. Postepeno i tokom ogromnih vremenskih perioda, pojavljivali su se složeniji organizmi. Kao što se vidi na slici, atmosfera u prvih 2 milijarde godina nije sadržavala slobodni kiseonik (O2). Umesto njega bili su prisutni azot (N2), ugljen-dioksid (CO2), kao i nekoliko drugih gasova. Samo mikroorganizmi sposobni za anaerobni metabolizam (metabolizam bez upotrebe kiseonika) su mogli opstajati u takvim uslovima.

Fosil bakterije, star oko 3,5 milijarde godina a koji je pronadjen u zapadnoj Australiji se smatra za
jednog od najdaljih zajedničkih predaka svih živih bića. Tragovi ugljenika jasno ukazuju da je živo
biće imalo oblik sličan današnjoj bakteriji Filamentous Cyanobacteria.
[Izvor: Berkely  Museum of Paleontology]

Još tada se pojavljuju praćelije nalik na današnje prokariote. Ti prvi organizmi su bili hemoautotrofni, to jest koristili su ugljen-dioksid (CO2) kao izvor ugljenika i neorganske materijale kako bi dobijali energiju. Kasnije prokariote evoluiraju u organizme sposobne za obavljanje glikolize, to jest niza hemijskih reakcija koje oslobadjaju energiju iz organskih molekula kao što je glukoza (najrasprostranjeniji monosaharid u biljnom i životinjskome tkivu, takodje, zanimljivo je da se molekuli ATP-a koje glikoliza stvara kao kratkotrajnu energetsku valutu koriste u skoro svim organizmima i do dan danas). To je otprilike i doba u kome dolazi i do razdvajanja filogenetskog stabla na bakterije i arheje (LUCA). Prokariote su i dan danas najrasprostranjeniji organizmi na planeti. Broj prokariota koji u ovom trenutku živi na Zemlji procenjuje se na oko 5 miliona triliona triliona, to jest 5 × 1030 , što čini oko polovinu ukupne biomase na planeti.

Hronologija evolucije mikroorganizama i raspored
najvažnijih dogadjaja tokom istorije života na Zemlji

Pre oko 3,5 milijarde godina pojavljuju se bakterije koje razvijaju primitivne oblike fotosinteze (anoxygenic photosynthesis) koje na početku ne stvaraju kiseonik, ali zato ovi organizmi stvaraju ATP koristeći protonski gradijent, još jedan mehanizam koji je i dan danas prisutan u skoro svim organizmima. Na oko 3 milijarde godina ovi organizmi evoluiraju u fotosinteske cijanobakterije; koje su kasnije potpuno izmenile atmosferu zemlje. One koriste vodu kao reduktant, te stvaraju kiseonik kao sporedni proizvod. Nivo kiseonika nakon toga počinje da raste u atmosferi, delujući kao otrov za mnoge bakterije. Nakon toga, pre oko 2,6 milijardi godina, pojavljuju se bakterije koje su evolucijom stekle sposobnost da efikasnije koriste kiseonik kako bi dobijale energiju iz organskih molekula poput glukoze. Gotovo svi organizmi koji koriste kiseonik se služe istim nizom reakcija - ciklusom limunske kiseline i oksidativnom fosforilacijom.

Pojava kiseonika u atmosferi omogućila je i evoluciju eukariota koje se pojavljuju pre otprilike 2,1 milijardi godina. Prvo kao složenije ćelije koje sadrže razne organele. Većina organela (npr mitohondrije i hloroplasti) su nastale od simbiotskih bakterija. Mitohondriji, koji koriste kiseonik kako bi izvukli energiju iz organskih molekula. Hloroplasti, koji preuzimaju energiju iz svetla te sintetišu organske molekule su nastali iz cijanobakterija i njima sličnih organizama.

O autorima

Iako su za zvanične autore knjige navedena imena Michael T. Madigan, John M. Martinko, David A. Stahl i David P. Clark, istina je da je na knjizi radilo preko 40 drugih saradnika i naučnih radnika. Vredi napomenuti da Brok takodje pokriva i druge naučne oblasti koje se odnose na ili preklapaju sa mikrobiologijom, kao što su imunologija i virusologija. Naravno, očigledno je da se ne može očekivati ista dubina i detalji koji se recimo mogu naći u specijalizovanim knjigama kao što je Janeway’s Immunobiology ili u stručnim knjigama za virusologiju kao što je recimo Fields Virology. Medjutim, ono što Brok ima da ponudi je mnogo više od običnog "bacanja pogleda preko ograde". Najnovije izdanje ima čak posebno poglavlje za imunologiju koje pruža odličan uvod u odbrambene mehanizme domaćine i ostale teme.

Knjiga: Tvoja unutrašnja riba - Razmatranje paleontološke i genetske istorije ljudskog tela

U svojoj knjizi "Tvoja unutrašnja riba", paleontolog i evolucioni biolog Neil Shubin rasčlanjuje milijardama godina staru genetsku istoriju i oblik ljudskog tela i način kako je do njega došlo. Kako geni kontrolišu razvoj udova i organa ? Zašto su geni za izradu naših udova skoro identični onima za pravljenje ribljih peraja?Kako i na koji način je ljudsko stablo povezano sa hijerarhijom riba, jednom od glavnih grupa životinja na planeti ? Da li smo i u kakvoj vezi sa ajkulama ? Zašto i dalje obolevamo od gojaznosti, srčanih bolesti i hemoroida ? Zašto su bubrezi jedni od prvih organa koji nam propadaju ? Kako su grudi, znojne žlezde i krzno povezani ? Da li odredjena istraživanja na bakterijama mogu baciti svetlo na razne bolesti metabolizma povezanih sa mitohondrijama ?

Ova i mnoga druga neobična ali praktična pitanja i odgovori koji zalaze u duboku evolucionu istoriju, spakovana su u ovu laganu knjigicu i veoma edukativnu knjigicu od 240 strana.  Neil Shubin pravi fascinantan izveštaj o tome kako smo došli da tačke gde smo danas, povezivanjem i traženjem smisla u onim stvarima koje na prvi pogled deluju nepovezujuće.

Preuzmi knjigu 240 strana, 5MB

Veliki koraci u evoluciji tokom Kambrijskog perioda doveli su do razvoja prvih riba. Taj period se procenjuje na pre nekih 550 miliona godina. I dan danas su ribe široko rasprostranjene planetom, nalažene su na najvišim planinskim potocima pa sve do najdubljih okeana. Prema dosadašnjim podacima  ima ih oko 28800 vrsta (svake godine otkrije se novih 200 vrsta), što mu dodje polovina svih vrsta kičmenjaka (ako se uzme u obzir da ih ukupno ima oko  58000). I ne čudi što postoji posebna oblast zoologije hordata koja se bavi samo ribama - ihtiologija. Prelaz života iz vode (sa ribe) na kopno pokrenuo je temeljnu reorganizaciju svakog aspekta života, od disanja do razmnožavanja -  bila je to velika selidba kroz biološki prostor. Ako vas zanima, detaljniji pregled prelaska sa ribe na vodozemce je opisan ovde

Autor knjige, Neil Shubin je paleontolog, evolucioni biolog i pisac naučnih tesktova. Ph.D. iz evolucione biologije je stekao na Harvardu još 1987. Iako je šef odeljenja za biologiju i anatomiju, kaže da i dalje sebe smatra paleontologom (i rado odlazi na kopanje). Ono po čemu je Neil još poznat je to što je otkrio fosil Tiktalik star 375 miliona godina.

Tiktalik, je specifičan rod izumrle Sarkopterigije a koji se smatra prelaznim oblikom izmedju riba i vodozemaca. Naziv Tiktalik mu potiče od inuitske reči za veliku slatkovodnu ribu. Sarkopterigije, ako niste znali, su grupa riba koja imaju unutrašnje nosne otvore, koji spajaju nosne duplje sa ždrelom, a time i sa plućima koja povremeno funkcionišu kao disajni organi. Ta osobina nije svojstvena ni jednoj drugoj grupi riba, već je imaju samo kopneni kičmenjaci što ih čini bitno različitim od svih ostalih riba. U iste sarkopterigije spadaju čuvene šakoperke i ribe dvodihalice (koje su vam možda spominjali još u osnovnoj školi) a koje osim disanja na škrge udišu i atmosferski vazduh pomoću ribljeg mehura koji im funkcioniše kao pluća.


Fosil Tiktalika, specifičan rod izumrle Sarkopterigije, smatran prelaznim oblikom izmedju riba i vodozemaca.
Starost mu je procenjena na 375 miliona godina

Medjutim, kada biste se našli oči u oči sa pravim, živim Tiktalikom, možda biste krenuli da se povlačite kao pred krokodilom, jer Tiktalik je licem podsećao na njega. Imao je glavu krokodila na trupu daždevnjaka i zadnji riblji deo koji se završavao repom. Za razliku od riba, Tiktalik je imao i vrat. Mogao je da okreće glavu. Po bezmalo svim karakteristikama, Tiktalik je savršena karika koja nedostaje kreacionistima, Savršena, jer gotovo sasvim precizno daje razliku izmedju ribe i vodozemca. Dakle, takav fosil postoji, možete ga videti, dodirnuti i proceniti njegovu starost.

Shubin, inače ima opušten stil pisanja, Iako naučna, knjiga je lagana za čitanje. Ona počinje sa nekoliko poglavlja o arheološkim ekspedicijama i avanturama sa pronalaženja i iskopavanja fosila. Nakon uzbudjenja i frustracija na tom putu sledi donošenje otkrića nazad u laboratoriju i otpočinjanje njihovog povezivanja (na osnovu razvoja ekstremiteta), a kasnije analiza gena i DNK. Zanimljiv uvod u to kako izgleda jedna takva ekspedicija.

Danas možemo pratiti razvoj kostiju ljudske ruke - od ribe do čoveka

Naredna poglavlja se bave zubima, žlezdama i perajima, i načinom kako je glava evoluirala (nek ne čudi simboličan naziv poglavlja “Getting Ahead”), dalje se obradjuje simetrija tela i planovi njegove izgradnje - tkzv. "više" životinje imaju prednji i zadnji deo (za razliku od meduza sa kojima takodje delimo nešto manje gena),  kičmenu moždinu i creva u trbušnom delu (ispod). Usta i glava su napred, u pravcu u kom životinja pliva ili hoda, i anusa na suprotnom kraju. Anus na prednjem delu ne bi bio funkcionalan u mnogim slučajevima (kao što možemo da zamislimo, pogotovo u tečnim okruženjima).


Jedinstven plan za sve udove, jedna koska, praćena sa dve koske
nakon čega dolazi proširenje sa prstima

Naravno, niko ne počinje život sa glavom. Spermatozoid i jajna ćelija prvo grade zajedno jednu ćeliju. Izmedju trenutka začeća i treće nedelje, mu prelazimo iz te jedne ćelije na nešto nalik "lopti" od ćelija, ćelije se nastavljaju kopirati i polako taj oblik dobija počinje ličiti na cev koja obuhvata različite vrste tkiva.

Izmedju dvadeset trećeg i dvadeset osmog dana nakon začeća, prednji deo cevi se počinje zadebljavati i embrion počinje da izgleda tako kao da je već uvijen u fetalnom položaju. Glava u ovoj fazi počinje da se nazire. Četiri mala ispupčenja pojavljuju se oko oblasti koja će postati grlo. Na oko tri nedelje vidimo prve dve, druga dva pojavljuju oko četiri dana kasnije. Prvi se izdužuje i od njega će postati Eustahijeva tuba i još neke strukuture našeg uha. Drugi će formirati udubljenje koje će držati naše krajnike. A treći i četvrti će formirati važne žlezde, uključujući paraštitnu (parathyroid) i štitnu (thyroid) žlezdu.


Pet nedelja star embrion čovek

Počinje se razvijati i nervni sistem, organi čula. Ćelije se i dalje kopiraju i od njih se razvijaju malena pluća, creva, želudac, jetra, koštano tkivo, mišići, urinarni trakt, krvni sistem, i naravno polni organi. Onog momenta kada ovi organi počnu dobijati prvu formu mi smo dugi svega oko dva milimetra i u proseku svakoga dana nastavljamo da udvostručujemo svoj obim.

Poglavlje 7 se bavi izgradnjom tela upotrebom različitih vrsta ćelija i podelom njihovog rada. Povezuje ih sa ranijim eksperimentima H.P.Wilson-a na sundjerima i njihovom ponovnom sklapanju nakon što su ćelije potpuno razdvojene (u bukvalnom smislu - prošle kroz sito). Postavlja se i pitanje zašto uopšte postoje tela, zašto su ćelije težile višećelijskim "konfederacijama"?  Ističući ovde da je prvih 3,5 milijardi godina evolucije bilo samo na nivou mikroba - a onda se iznenada pojavilo telo - da li je glavni razlog tome bio ne biti pojeden ? On nas takodje podseća da sinteza kolagena zahteva kiseonik, ali da su nivoi kiseonika prastare Zemlji bili veoma niski i time izgradnja tela dodatno teža.


Na prvi pogled naši kranijalni nervi se čine drugačijima od ajkulinih. Ali ako pogledate pažljivije
videćete ogromne sličnosti. Skoro svi naši nervi se nalaze i u ajkulama. Paralele odlaze još dublje,
ekvivalentni nervi imaju iste strukture i čak izlaze iz mozga po istom rasporedu.

Poglavlje 8 je zaista fascinantno , sa dosta zanimljivih stvari o našim čulima. Pod nazivom "Izrada mirisa", govori o velikom broju gena koje mi kičmenjaci koristimo za percipiranja mirisa, počevši od onih koje imaju ribe. Čini se da je oko 3% genoma kičmenjaka sastojano od gena posvećenih otkrivanju i prepoznavanju različitih mirisa. Medjutim, kod ljudi (u poredjenju sa psima) 300 od svega 1000 naših gena za mirise su ostali nefunkcionalni usled mutacija. To može biti povezano sa činjenicom da smo mi ljudi prosto "trgovali" miris za bolji vid. Nakon razvoja boljeg vizelnog parata, geni za miris su postali manje korisni.

Odličan 3D vid uz boje omogućio je (nama primatima) da se daleko brže krećemo kroz krošnje drveća, biramo plodove različith boja, prepoznajemo njihovu zrelost. Možda iznenadjujuć podatak, iako različite grupe životinja imaju upadljivo različite strukture oka, svi oni koriste proteine zvane opsins, koji su veoma usko vezani za delove molekula koji se nalaze i u bakterijama. Poglavlje se takodje bavi i našim ušima i kako su se naši polukružni kanali razvili od kanala koje su posedovale ribe (opet naša unutrašnja riba).

Poslednje poglavlje, pod nazivom "The meaning of it all  ističe značaj taksonomije - ne samo sa anatomske tačke gledišta, već i sa stanovišta DNK organizama. Autor kaže da neki "opšti zakon" je to da svako živo biće ima roditelje koji na potomstvo prenose neke svoje genetske informacije, a koje usput bivaju i modifikovane.

Sve u svemu, jako lagana i veoma edukativna knjigica za pred spavanje :-)

Reference