Pseudonauka i genetika: Miloš Bogdanović i knjiga "Prokletstvo nacije"

Miloš Bogdanović, je autor knjiga "Prokletstvo nacije" i "Blizanac", koje su besplatno dostupne na portalu "Pokret Prosvetiteljstva", a u kojima je predstavljen kao stručnjak koji nam otkriva nova genetska otkrića, mape genetskog porekla Balkanskih i ostalih naroda kao i obilje "naučnih" tvrdnji o mentalnim atributima ljudi koji imaju poreklo tih naroda. Neke od njegovih tvrdnji su da na Balkanu preovlađuje visok nivo autoritarnosti, da "atlantsko-mediteranskom tipu" (starosedeoci Irske i Škotske) pripada i nikšićki i hercegovački tip koji su "visoki, mršavi, ljudi skloni agresiji i željni moći". Autor se takođe poziva i na istraživanja koje navodno pokazuju da Srbi neguju bolesnu vezanost za politiku, da su na neki način ukleti svojim poreklom, da je njihov "problem ne preuzimanja lične odgovornosti" genetske prirode itd.

Pošto mali broj zastupnika Bogdanovićevih teorija uporno pokušava sa njihovom promocijom na raznim forumima i društvenim medijima, došao je trenutak u kome vredi objasniti do koje mere su autorove tvrdnje neosnovane i još manje empirijski dokazane. Pored objašnjenja o čemu se zapravo radi i na kojim osnovama (ili nepostojanju istih) autor gradi svoje argumente, ovo je lepa prilika da se pogleda jedan zaista spektakularan primer pseudonauke.





Koncept "ljudskih rasa" je ideja da se ljudi mogu podeliti u različite grupe populacija na bazi nasleđenih fizičkih karakteristika, anatomskih, kulturnih, etničkiih, genetskih i geografskih razilika. Genetičke studije s kraja 20. veka negiraju postojanje ljudskih genetički različitih rasa, a mnogi naučnici različitih disciplina čak i danas tvrde da su rasne podele ne biloške već kulturne prirode. Tako i jeste izgledalo u samom početku, kada je izašla prva verzija ljudskog genoma, i kada smo imali samo haploidnu sekvencu iz nekolicine ljudi. Međutim, tokom poslednjih 30 godina, mogućnosti izučavanja i sekvenciranja DNK sekvenci je dramatično povećala naše znanje o vezama i istoriji širenja ljudskih populacija na planeti. Pored toga što možemo da pratimo nasleđe po majčinskoj liniji (mitohondrijalna DNK) i očinskoj liniji (Y hromozom), imamo i genom wide studije koje su masivni projekti gde se paralelno proučava na hiljade DNK sekvenci i upoređuju genomi preko 1000 ljudi. Ove studije pokazale su da je varijacija u rasama ipak nešto veća i da se uklapa sa paleontološki otkrivenom istorijom ljudske rase. Baze podataka su javno dostupne, neke od njih ćemo spominjati povremeno.

Važna činjenica je da sve ove studije direktno opovrgavaju tvrdnje koje Bogdanović iznosi u svojim knjigama. Čak i površna upućenost u temu je dovoljna da se uoči dijametralna suprotnost između modernih genetskih nalaza i tvrdnji autora.

Primera radi :

"Takođe, i kod pripadnika žute rase imamo razne podrasne varijacije, pa i kod njih (Eskimi, Turci) srećemo ljude koji imaju dar za lov i izraženu sposobnost za orjentaciju u prostoru kao što je imaju i mnogi afrički crnci".

Ova tvrdnja je dvostruko pogrešna. Kao prvo, u savremenoj genetici ne postoje nikakvi dokazi da određene nacije imaju genetski izražen "dar za lov", niti da imaju bilo kakvu merljivu prednost u orjentaciji u prostoru u poređenju sa drugim nacijama i narodima na svetu. Drugo, Eskimi i Turci su genetski sasvim posebne populacije. Zapravo, Eskimi su genetski povezani sa nacijama severoistočne Azije. Njihovi najbliži rođaci žive u Sibiru (u drastično drugačijim životnim i kulturnim uslovima, sa drastično drugačijom ishranom). Da autor ovde greši najbolje potvrđuju brojne naučne studije koje se bave genetskim poreklom i lingvističkim stablom Američkih naroda. Jedna od svežijih i najopsežnijih je studija "Reconstructing Native American Population History"  (kompletan pdf). Ova studija ujedno predstavlja i sumaciju referenci gomile sličnih studija rađene na ovu temu.

Isto tako ne postoje narodi koji su prirodno dobri stočari, niti posebno vrsni ratari kako autor često naglašava. Prosto rečeno, ni jedna naučna studija nije našla takve posebne sposobnosti, niti postoji realan način da se tako nešto naučno ustanovi. Isto važi i za druge navedene mentalne atribute.

Sledeći primer :

"Takođe, srećemo i tip vođe (atlantski mediteranac), koga odlikuje izražena sposobnost upravljanja, strategije i uticaja. Interesantno je da su Sinidi u Kini istog genetskog porekla sa znatnim delom
naših Nikšićana (koji su atlantski mediteranci)".

Neupućenom čitaocu Bogdanovićevih knjiga reč "Sinidi" može zvučati interesantno. Međutim, činjenica je da ova reč nema nikakvo značenje, isto kao i reč "atlantski mediteranci". To su potpuno besmisleni nazivi zasnovani pre svega na pogrešnom razumevanju HLA tipologije (koja predstavlja suštinu autorovih knjiga a koju ćemo ubrzo objasniti, kao i razlog zašto ona ništa ne objašnjava u ovom kontekstu).

Obzervacije o visini, izduženosti glave i maljavosti koje autor navodi, zapravo nisu o nekakvim "Sinidima," već o Kinezima uopšte. Isto važi i za Vjetnamce, Tajlanđane, i mnoge druge nacije. Ove osobine nisu genetske. Čim se popravi ishrana (pre svega čim u detinjstvu budu dostupni dodatni proteini), poveća se i visina, i izduženost glave, i nivo responsivnosti prema testosteronu. Sve to zaista nema nikakve veze sa antigenom A30, a posebno nema ikakve veze sa Bušmenima i Hotentotima kao što autor tvrdi.

Ljudi u Kini jesu istog porekla kao i Nikšićani, u smislu da potiču od iste grupe ljudi koja je napustila Afriku pre nekih 70-tak hiljada godina (u tom smislu svi smo istog porekla), ali svako drugo direktnije povezivanje ove dve grupe je naučno neosnovano i neozbiljno.

Dalje, autor kaže :

"Crnci koji žive u predelima pustinjskog suvog vazduha (Bušmani i Hotentoti) zahtevaju smanjen nivo znojnih žlezda (da bi izbegli dehidrataciju), pa ih adaptiranim za takvu klimu čini tek njihova izmešanost sa elementima žute rase".

Bogdanovićeve tvrdnje o nekakvoj "izmešanosti" Bušmana i žute rase su apsolutno u suprotnosti sa onim kako stvari stoje u realnosti. Istina je da savremene genome-wide studije rađene na preko hiljadu pojedinaca iz 51 različite ljudske populacije - kao što je recimo studija "Worldwide Human Relationships Inferred from Genome-Wide Patterns of Variation" (ceo pdf sa mapom stabla) - pokazuju da Bušmeni i Hotentoti nemaju gotovo nikakvih tragova mešanja sa "žutom rasom" u svom genomu. U donjoj mapi, prikazani kao San (enticitet poznatiji kao Bušmeni) se nalazi u samom korenu stabla. Bušmeni, Bantu i Yoruba nacije su korenska grupa celog čovečanstva, i genomi svih drugih grupa su izvedeni iz osnovnog genoma koga su ove nacije direktno nasledile.


Dendrogram svetskih etničkih grupa. Grane su obojene
prema regionima / kontinentima. ( * predstavlja koren stabla)
Izvor : "Worldwide Human Relationships Inferred from Genome-Wide Patterns of Variation"


Ovo je bilo samo nekoliko primera koje smo izdvojili. Ako bismo krenuli da pojedinačno analiziramo svaku od autorovih tvrdnji ovaj tekst bi morao da postane knjiga. Umesto toga, pokušaćemo da objasnimo gde autor pravi suštinsku grešku na osnovu koje izvlači brojne pogrešne zaključke i na koje sam dalje dodaje mentalne atribute narodima, gradeći time verziju priče onakvu kakvu on želi.

Zastarela HLA tipologija

Human leukocyte antigen (HLA) je sistemski naziv za glavni kompleks histokompatibilnosti kod čoveka (engl. Major Histocompatibility Complex, MHC). Ovaj kompleks predstavlja veliki region gena iliti klaster gena i prisutan je kod mnogih kičmenjaka. Kod sisara, ovaj klaster ima najizrazitiju polimorfnost gena i igra ključnu ulogu u imunom sistemu, autoimunitetu i reproduktivnom uspehu jedinke. Proteini koje enkodiraju geni locirani u MHC nalaze se na površini imunih ćelija i predstavljaju sopstvene i strane antigene (fragmente peptida). Pomoću njih naše imune ćelije uspevaju da prepoznaju i koordinišu ubijanje patogena ili sopstvenih ćelija (ukoliko pronađu neku koja ne funkcioniše ispravno).

Pre oko 30 godina, kada je sekvenciranje DNK bilo jako skupo, HLA antigeni su se lako i jeftino mogli testirati. U populacijama je merena dominantna alela HLA1 gena, i onda su se te alele mapirale na enticitet (Bušmani, Hotentoti, Japanci, itd).

Međutim, još tokom kraja prošlog veka brojne studije (1, 2, 3, 4) su počele pokazivati da je velika polimorfnost HLA gena zapravo posledica balansne selekcije (engl. Pathogen-Driven Balancing Selection, PDBS) i da uopšte nije precizan pokazatelj istorije nasleđa.

Šta je balansna selekcija ?  

Bilo koja infektivna bolest koja može da makar delimično zaobiđe imuni sistem postaje daleko opasnija (i zaraznija). Otud, ako u populaciji dominira jedna varijanta HLA gena, tu populaciju će veoma efikasno napasti bolest koja je evoluirala da tu varijantu zaobiđe. Ta pošast zatim daje selektivnu prednost jedinkama koje nose drugačije varijante HLA gena, i time te druge varijante postaju češće.

Kroz ovaj mehanizam, neprestano se održava velika raznovrsnost HLA varijanti. Koja verzija trenutno dominira u datoj populaciji zavisi najviše od toga koja je poslednja velika bolest (ili najvažniji parazit) koja napada tu populaciju. Dominantnost HLA antigena ne očitava genetsku istoriju populacije, osim u veoma kratkom vremenskom roku.

Upravo tu leži Bogdanovićeva suštinska greška: on u osnovi koristi podatke starih istraživanja o HLA genotipima, na koje je sam dodao gomile potpuno netačnih zaključaka i informacija (po sistemu: ako neka grupa lovi, mora da je "prirodno nadarena za lov" i to mora da ima neke veze sa HLA genotipom). Tako da ispada da prema Bogdanoviću svi ostali geni nisu bitni, niti je bitno da li postoje merenja koja potvrđuju sposobnosti koje on pripisuje različitim nacijama.

Ironija je još veća u tome što Bogdanović u svojim predavanjima (takođe pogledati i njegov snimak emisije u - ni manje ni više nego - naučno obrazovnom programu RTS Srbija) u kojima autor predstavlja kreacionističke ideje u borbi protiv Teorije Evolucije, gde koristi te iste HLA gene kao argument. Pritom potpuno ignorišiću činjenicu da je taj klaster gena jedan od najčvršćih naučnih dokaza o uticaju prirodne selekcije na čoveka do kojih je savremena genetika došla.

Konkretni primeri 

Kao konkretan primer , možemo uzeti HLA-28 antigen. Ova varijanta je praiskonska (potiče od samih početaka ljudske vrste) i prisutna u praktično svim ljudskim populacijama na svetu. Mogu se naći Srbi koji nose ovu varijantu – a mogu se naći i Tunguzi, i Tajlanđani, i Američki Indijanci. Najčešće je prisutan u srednjem istoku, centralnoj Aziji i severoistočnoj Africi.

Bogdanović uzima činjenicu da je HLA-28 često prisutan kod Eskima, Patagonaca i grupe koju on naziva „Nilo-Saharci.“ Za sve ove grupe primećuje da žive lovačkim životom, i otud zaključuje da su one genetski povezane i da imaju zajedničke osobine. Pritom, on ignoriše sve nacije koje se ne uklapaju u njegovu ideju (recimo, visoka učestalost kod pripadnika starih civilizacija srednjeg istoka); ignoriše činjenicu da se radi o sekundarnoj genetskoj promeni (da ovo nije nasleđe, već balansna selekcija); i, najgore od svega, preskače da napomene da doslovno svi drugi geni pokazuju da ovaj zaključak nije istinit.

Još goru situaciju možemo naći u tekstovima kao što je „Govor i Genetika,“ u kojima se pravi veza između jezičkih glasova i HLA haplotipa. Za haplotip B35, Bodanović kaže sledeće:

"Govor i muziku populacije koju odlikuje zajednički antigen HLA-B35, svugde po svetu odlikuje zajednička akcentuacija i intonacija.

Možemo je prepoznati u govoru i muzici severne Dalmacije (kod potomaka drevnih Pelazga), na području Peloponeza u Grčkoj, kod današnjih Palestinaca (takođe potomaka drevnih Pelazga sa Krita), na jugu Indije, a takođe i kod naroda latinske Amerike; kod današnjih potomaka Acteka i Maja, i na području ekvatorske jezičke grupe Južne Amerike."

Možemo opet napomenuti da svi drugi geni pokazuju da je ova ideja o poreklu potpuno besmislena. Doslovno možemo da vidimo da veza kakvu Bogdanović zamišlja između Dalmatinaca, Palestinaca i Meksikanaca uopšte ne postoji. Ali pored toga možemo da uočimo još jedan mali problem: Bogdanović se oslanja na zastarele mape HLA haplotipa, i bira pogrešne jezike!

Grupa u kojoj je B35 najčešće prisutan su Uahaka (Oaxaca) plemena iz centralnog Meksika (u kojima 24% populacije nosi ovu varijantu). Uahaka govore tonski jezik (klasa u koju spada na primer Kineski), i imaju muziku drastično drugačiju od onoga što Bogdanović zamišlja. Pored još nekoliko grupa Meksičkih indijanaca, na listi učestalosti B35 antigena slede Malazijska plemena koja govore Minangkabau jezik. Ovaj jezik je opet drastično različit (i od Uahaka jezika, i od Bogdanovićevih ideja), a njihova muzika je klasično Malajska.  U istoj kategoriji učestalosti su i Pakistanski Patani, kao i Kineski Bulang (ili Blang) narod – opet nacije koje su po svim aspektima drastično drugačije od svih ostalih na ovoj listi.

Možemo kao konačni primer navesti i treću kategoriju greške: haplotipovi nisu ograničeni na mali broj koje je Bogdanović izabrao da predstavi na svojim mapama. Recimo, gorepomenuti Uahaka indijanci imaju veoma izražen nivo DRB1*04 alele (koja je deo HLA komplementa), skoro 30%. Ako HLA alele zaista predstavljaju tako važnu oznaku genetske sličnosti kao što Bogdanović tvrdi, druge nacije koje imaju visok nivo DRB1*04 bi trebalo da budu veoma slične Uahakima, zar ne?

Koje su nacije u pitanju? Tajvanski Ami, Ruski Čukči, Jupik narod sa Aljaske, i Italijani sa Sardinije. Ponovo onoliko širok spektar koliko se može zamisliti u okviru ljudske rase. A da i ne pominjemo da se korelacija na osnovu B35 ne slaže sa korelacijom na osnovu DRB1 alela! Iako su geni u okviru istog HLA komplementa, svaki govori potpuno drugačiju priču ako ih analiziramo Bogdanovićevim modelom.

Slična analiza važi i za druge Bogdanovićeve korelacije: on koristi zastarele mape, preskače grupe koje se ne uklapaju u njegovu analizu, i preuveličava detalje koji se mogu interpretirati na način koji njemu odgovara. Cela konstrukcija njegovih teorija predstavlja jednu savršenu oluju pseudonauke: pogrešna interpretacija zastarelih podataka na osnovu netačnog razumevanja uz ignorisanje velike većine postojeće nauke i projekciju željenih zaključaka na celinu.

Autoritarnost ljudi na Balkanu ?

Isto tako, Bogdanovićeva priča o HLA genotipima i mentalnim "sklonostima" ljudi na Balkanu i njihovom nivou autoritarnosti, nema nikakve veze sa realnošću. Ona nije zasnovana ni na čemu osim na bledoj korelaciji zastarelih genotipovanja. Primera radi :

"Najviši nivo autoritarnosti na svetu je pronađen kod srednjoškolske omladine Beograda i Kragujevca u istraživanju koje je radio Nikola Rot 1973/74".

Autor je ovde naveo citat o srednjoškolcima iz 1970-tih, i na osnovu toga treba sada ignorisati hiljade analiza rađenih širom sveta kroz silne decenije od tada? Sve što su čuveni socijalni psiholozi Jost, Haidt, Kruglanski i ostali radili decenijama verovatno bi trebalo da se zaboravi? Još jednom, i ovde mnoge svetske studije pokazuju suprotno od Bogdanovićeve tvrdnje. Dovoljno je pogledati barem svetski democracy index koji takođe uključuje i merenja autoritarnosti stanovništva po državama, da bi se videlo koliko je Balkan daleko od prvog mesta.


Mapa "Democracy index" za 2012 godinu. Zelenija boja označava manje
 autorijanizma u načinu na koji država funkcioniše, crveno je više.
Izvor: Economist Intelligence Unit

Veze između HLA haplotipa i originalnih jezičkih grupa ?

Zastarelu HLA tipologiju (kao osnovni temelj svojih argumenata) Bogdanović koristi i kod analiziranja jezičkih grupa. Uprkos činjenici da ne postoji nikakva veza između HLA haplotipa i originalnih jezičkih grupa. Zašto ? Primera radi, Mađari su genetski bliže Slovenima nego Srbi, a daleko bliže nego Bugari. Istovremeno, Bugari su genetski mnogo bliže Mongolima nego Mađari. A pri svemu tome, Mađari govore jezik ugrofinskog/mongolskog korena, dok Bugari govore Slovenski jezik.

Nasleđivanje jezika i kulture se odvija na potpuno drugačijem nivou od genetskog nasleđivanja. Takođe, ne postoji nikakva realna korelacija između ranih korenskih jezika koji danas preovladavaju, i haplotipskih grupa.

Slično važi i za mnoge parametre oblika lica, o kojima Bogdanović takođe opširno piše. Razvoj donje vilice i viličnih mišića (što strahovito menja ceo oblik lica) zavisi prevashodno od ishrane. Ishrana tvrdom hranom koja se teško žvaće dovodi do razvoja snažnije i izraženije vilice, i šireg oblika lica uopšte. Ishrana mekom hranom, sa druge strane, dovodi do smanjene veličine donje vilice i povučenih zuba (neprirodno meka hrana kojom se ljudi danas hrane je razlog zbog koga veliki broj dece danas mora da nosi proteze, da bi ispravili položaj zuba i proizveli pravilan zagriz.). Poenta je da veliki deo morfoloških osobina u izgledu lica i tela zavisi od ishrane i uslova odrastanja, a ne isključivo od genetike.

Horoskopski znaci, astrologija i antropologija ?!

U svojoj knjizi "Blizanac" autor odlazi čak toliko daleko da počinje tvrditi da je pronašao podudarnost između astrološkog opisa osobina (horoskopskih znakova) i opisa antropoloških tipova (rasa) čije je kretanje i migraciju prethodno sam "utvrdio". Recimo:

"Opis Ovna u horoskopu odgovara opisu gordih i plahoviti dinaraca u realnosti,
 Opis Lava odgovara atlantskom mediterancu sklonom nasilju i želji za moć.
 Opis Device odgovara hladnom i gestapovskom duhu alpida centralne Evrope.
 Opis Ribe odgovara depresivnim istočnim mediterancima, a opis Vage ponositim i sujetnim zapadnim mediterancima...
 Opis Blizanca odgovara narcisoidnim i egocentričnim nordidima.
 Opis Škorpije odgovara telesnim i osvetoljubivim semitima (armenoidima i orjentalidima).
 Opis Strelca odgovara afričkim crncima nilo-saharcima (lovcima) i njihovoj genetskoj braći - kromanjoncima u Evropi (Dalarna u Švedskoj, jugoistočna Srbija, Albanija)..."

Mi se ovde naravno nećemo baviti pseudo naukom prema kojoj planete, tačnije njihova pozicija u trenutku
čovekovog rođenja, imaju presudan uticaj na čovekovu sudbinu. Ali važno je spomenuti da autor nema ništa protiv toga da ako treba i prkosi nekim elementarnim zakonima prirode i da bude u kontradiktornisti sa njima.

Dobro, šta onda znamo o rasama?

To što je HLA tipologija danas neupotrebljiva i što ima autora poput Bogdanovića koji je vaskrsavaju i usput joj kaleme svakakve mentalne atribute, ne znači da ljudske rase zaiste i ne postoje. Kao što je spomenuto u prvom delu ovog teksta, naučnici danas mogu da koriste mnogo naprednije metode za merenja nasleđa. Možemo da sekvenciramo hiljade gena paralelno, plus da pratimo nasleđe po majčinskoj liniji (mitohondrijalna DNK) i očinskoj liniji (Y hromozom). Svo ovo sekvenciranje i jeste pokazalo da HLA alele predstavljaju loš sistem merenja.

Nova genomska poređenja na osnovu celokupnih genoma pojedinačnih "čistokrvnih" pripadnika etničkih grupa u stanju su da odmah prepoznaju ako čak i jedan jedini čovek iz etničkog uzorka ima genetske veze sa bilo kojom drugom nacijom ili grupom. Čak i neke mnogo manje inkluzivne genetske studije su danas toliko precizne da se mogu prepoznati ljudi koji misle za sebe da su članovi grupe iako nisu (usvojena deca, i tome slično).

U stvarnosti, razlike među ljudskim rasama (kao što je već rečeno) se potpuno uklapaju u poznatu evolutivnu istoriju čoveka. Nijedna ljudska grupa nije posebno adaptirana na svoju okolinu, osim u tehnološko / kulturnom pogledu. Sve adaptacije su veoma male, i radi se o standardnoj selekciji iz prethodno postojeće (takođe male) varijacije iz populacije koja je originalno napustila Afriku.

Treba imati i na umu i to da je ova tema poprilično kompleksna i za njeno poznavanje nije dovoljno pročitati samo jednu ili dve studije. U nekim od budućih članaka pisaćemo još o ljudskim rasama. Za sada priložićemo nekoliko studija koje svakako treba uzeti u obzir :

Ethnicity and human genetic linkage maps
(Am J Hum Genet. 2005 February; 76(2): 276–290.) [cela studija]

Genetic Structure, Self-Identified Race/Ethnicity, and Confounding in Case-Control Association Studies
(Am J Hum Genet. 2005 February; 76(2): 268–275.) [cela studija]

The Evolution of Human Genetic and Phenotypic Variation in Africa 
Michael C. Campbell (10.1016/j.cub.2009.11.050) [cela studija]

Global distribution of genomic diversity underscores rich complex history of continental human populations
(Auton A, Bryc K, Boyko AR, Lohmueller, 2009 May;19(5):795-803. doi: 10.1101/gr.088898.108. Epub 2009 Feb 13) [cela studija]

The global pattern of gene identity variation reveals a history of long-range migrations, bottlenecks, and local mate exchange: Implications for biological race [kompletan pdf]
{Keith L. Hunley1,*, Meghan E. Healy, 2009, DOI: 10.1002/ajpa.20932)

Interpreting principal component analyses of spatial population genetic variation
Nature Genetics 40, 646 - 649 (2008)

Takođe, i jedno generalno dobro objašnjenje pojma rase sa genetske tačke gledišta:
Confusions About Human Races, autor R.C. Lewontin

9 komentara:

Mnogo površan pokušaj kritike, prožet nepoštenim iskrivljenim interpretacijama tekstova iz moje knjige i totalnim nepoznavanjem biologije, genetike, antropologije, a takodje, prožet duhom nelogičnog zaključivanja. Toliko besmislica na malom mestu bi zahtevalo da tri dana objašnjavam elementarne stvari iz nauke koje treba da zna jedan osnovac i da ispravljam nelogičnosti razmišljanja koje su plod čistog nepoštenja prena glasu zdravog razuma. Ali ako neko zaista misli da neka kritička ideja moga rada iz ove zbirke gluposti jeste na mestu, neka je objavi na mom zidu na facebuku pa ću da je demantujem. Neka izabere jednu misao koju može da brani pa ću imati vremena da zbog nje napravim diskusiju. Miloš Bogdanović, milos@scnet.rs

 

Gospodine Bogdanoviću, kao što vidite, vama su ovde priloženi brojni argumenti i savremene studije koje ozbiljno pobijaju vaše tvrdnje. Sa druge strane, vi za autore ovih genomskih studija tvrdite da poznaju nauku lošije od osnovaca. Lepa tvrdnja, koja opet dodatno ilustruje nivo razumevanja (i diskursa) o kome gornji tekst govori.

Pozivate na diskisiju na vaš zid na Fejsbuku? Gospodine Bogdanoviću, brojne diskusije su obavljeni sa vama na forumima, blogovima i drugim prikladnijim mestima od Fejsbuka. U njima ste pokazali da sve činjenice koje vam ne odgovaraju prosto preskačete a njihove autore nazivate neznalicama. Insistirali ste da su vaše tvrdnje tačne i pored toga što su vam domaći stručnjaci koji rade u polju genetike i biohemije dokazivali gde tačno grešite. Zašto bi se takva diskusija opet započinjala? Koja bi uopšte bila njena svrha?

Ukoliko smatrate da je neka od gornjih tvrdnji koje smo naveli netačna, ili da su negde netačno prikazani vaši argumenti (koje smo citirali baš zato da bi se ovakve vaše optužbe izbegle), slobodni ste da nam na njih ukažete ili javno ovde ili privatno putem poruka. Dakle, umesto vredjanja i daljeg ponižavanja budite konkretniji i recite šta to u gornjem tekstu nije tačno po vama?

 

> Još jednom, i ovde mnoge svetske studije pokazuju suprotno od Bogdanovićeve tvrdnje. Dovoljno je pogledati barem svetski democracy index koji takođe uključuje i merenja autoritarnosti stanovništva po državama, da bi se videlo koliko je Balkan daleko od prvog mesta.

To je analiza koliko sama država autoritarno funkcioniše a ne stepena nivoa autoritarnosti ljudske ličnosti.

Što se tiče nivoa autoritarnosti, kod nas je zabeležen najviši nivo autoritarnosti na svetu godine 1973. kada doduše nisu sve zemlje sveta analizirane:

"On the convenient sample of secondary school students in Belgrade and Kragujevac, Rot and Havelka (1973) found a widely distributed authoritarianism, in some categories (for example, in female students of vocational schools in female students of vocational schools in Kragujevac) even one of the highest results in the world on Adorno's F-scale for measuring this syndrome." (Institute of Social Sciences, Political culture of voters in Serbia, 2009 - 276 страница)

A zatim podom komunizma dolazi do još većeg skoka autoritarnosti.

Dakle, reč je o autoritarnom načinu mišljenja, i sasvim je neprimereno u to ubacivati podatke o tome kako država funkcioniše, jer ja koristim pojam autoritarnosti da bih pokazao stepen ljudske neprosvećenosti i vrste iskušenja koja su odlika ljudi na Balkanu zbog svog antropološkog sastava (viška testosterona koji izazivaju agresivnost kod neodraslih ličnosti), a ne kako država funkcioniše.

Miloš Bogdanović

 

> Pored još nekoliko grupa Meksičkih indijanaca, na listi učestalosti B35 antigena slede Malazijska plemena koja govore Minangkabau jezik. Ovaj jezik je opet drastično različit (i od Uahaka jezika, i od Bogdanovićevih ideja), a njihova muzika je klasično Malajska.

Ja sam izneo tvrdnju da su antropološki tipovi i rasprostranjenost njihovih jezičkih grupa u medjusobnoj korelaciji, a da ukoliko neki narod usvoji jezik druge jezičke grupe, da on nastavlja da govori sa lingvističkim sklonostima tipičnim za jezičku grupu kojoj je izvorno pripadao, tako da ova gore primedba ne stoji, jer ja ni ne tvrdim da svi ljudi na svetu govore jezikom svoje izvorne jezičke grupe, već samo da su usvojene jezike transformisali i prilagodili svojim prirodnim lingvističkim sklonostima.

 

Gospodine Bogdanoviću, kao što potvrdjuju genetske studije navedene u gornjem tekstu, "antropološki tipovi" koje ste Vi identifikovali uopšte ne postoje. Takođe, genetika i lingvistika dokazuju - sa apsolutnom sigurnošću - da takođe ne postoje ni lingvističke sklonosti o kojima vi pišete. Cela ideja se zasniva na netačnoj interpretaciji HLA gena izolovano od podataka koje daje ceo ostatak genoma. Dakle, opet uporno zaobilazite vaš sukob sa savremenim genetskim studijama i činjenicu da koristite zastarelu HLA topologiju i pritom se hvatate manje važnih detalja.

Što se autoritarnosti tiče, potpuno je tačno da je 1973-će godine na jednom uzorku srednjoškolskih đaka u Beogradu i Kragujevcu kroz korišćenje zastarele metodologije nađen visok nivo autoritarnosti (koja je takođe u toj studiji i loše definisana, bar po modernim standardima). Vi ovaj mali i zastareli nalaz pretvarate u nešto što je važnije od svih drugih studija, pa čak i od jasne politične situacije u tim državama (otprilike ispada da najautoritarniji ljudi na svetu proizvode državna ustrojstva koja su sve samo ne autoritarna).

Ovo insistiranje na zastarelim izvorima informacija i lošim studijama koje su stare decenijama - paralelno sa potpunim ignorisanjem svih novijih informacija - stoji iza svih vaših grešaka. I onih o genetici, i ovih o autoritarnosti.

 

Odlicna kritika, bas sam se pitala zasto nauka i ljudi od nauke cute pred ovakvim sakacenjem cinjenica! Kritikovace on na fejsbuku kako da ne, tako sto vas u nedostatku dokaza blokira i onda ispada da je njegova zadnja, tj da je u pravu i da vas je ostavio bez argumenata. Nije samo zasao u genetiki i lazno se predstavlja kao antropolog, on je adventista koji sam tumaci i bibliju i kuran, presao je u teologiju, pa je zatim psiholog, sa svojim nakaradnim tumacenjem citata i dela izvucenih iz konteksta, pedagog koji promovise fizicko kaznjavanje dece iz ljubavi....Uopste ne znam kako ovaj bolesnik slobodno hoda ovom zemljom, i da li je stvarno u Srbiji sva pamet ucutala a neznalice i budale sve glasnije. Kao u Andricevoj misli :Doslo je vreme kada pametan ucuti a budala progovori, a fukara se obogati. Ovaj lanjak tako prezivljava i stice popularnost medju neobrazovanim ljudima, i svakog, ama svakog ko se drzne da stane sa naukom i argumentima ispred njega proziva i ponizava, dok ga ne blokira.

 

....Uopste ne znam kako ovaj bolesnik slobodno hoda ovom zemljom, -Hhahahahah,znači čovika bi tribalo zatvorit?pa di ćešboljeg primjera autoritarnosti.Svatko tko se drzne progovoriti o mentalnim karakteristikama pojedinih skupina(u ovom slučaju regionalnih budući su balkanske nacije regionalno secirane)biva razapet od mainstream znanstvenika i njihovih trabanata.meni je samožao da ove knjige nema kod nas u hrvatskoj.Kupija bi je bez razmišljanja.Doduše,"nakitija" je nas atlantske mediterance iz središnje Dalmacije ali kad bolje promislim......pa reka je istinu,hahahah.

 

Ja to nisam tako ozbiljno shvatio. Lepo je da neko uloži napor da svoja zapažanja podeli sa drugima. Samo je Gospod sveznajući i nepogrešiv. Njegova predavanja nisu dogma, nego polazna tačka za jednu obogaćujuću razmenu mišljenja. Svaka izjava je podložna poštenoj analizi, ali je fer i autoru dati šansu da objasni i eventualno da se koriguju. To isto važi i za one koji kritikuju.

 

Miloš Bogdanović je kvazi intelektualac. Voli da prošeta temama o kojima zna tek ponešto. Lepo je to što se trudi,fejsbuči, stvara, fotografiše sa "intelektualnom elitom", mladom ženom, svojom decom.... I sa svim svojim skupovima neznanja i površnosti, podpomognut poluadventističkim stavom, kreira literarne "frankeštajne"... Dovoljno je staviti na koricu Dositeja i Zorana Đinđića i kolaž momentalno dobija drečave boje....

 

Post a Comment